Glinkovo putovanje II

Nakon završenog osnovnog tečaja, počela sam oblikovati glinu kod kuće svojim tempom, u samoći i miru. Napokon sam uživala u procesu oblikovanja jer nije bilo ograničenja, mogla sam se prepustiti i uroniti u glinu. Oduvijek sam funkcionirala tako da kad me nešto zanima, fokusiram se na to toliko dugo dok ne shvatim da je prošlo pet, osam ili više sati i da sam gladna ili žedna. Pretraživala sam internet i gledala videa, kopala po policama u knjižnici, tražila literaturu, prevodila... Puno sam toga s tečaja i zaboravila, kako to već biva. Krenula sam opet ispočetka, s nešto malo znanja koje se zadržalo.

Istraživala sam nove oblike, vježbala pritisak prstiju na glinu, učila kako održavati razinu vlažnosti gline da se ne osuši prebrzo i previše, odnosno da ne bude premokra i premekana jer tako gubi plastičnost i mora dobiti određenu konzistenciju da bi se mogla nastaviti oblikovati. Učila sam što koji pokret ruku i prstiju donosi, prolazila kroz faze sušenja, eksperimentirala s debljinama stijenki predmeta, pronalazila svoj ritam oblikovanja iz ruke... Testirala sam što god mi je dolazilo spontano i što god bih negdje pročitala ili pogledala.

Promatrala sam svaki izrađeni predmet iz sata u sat, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan: kako se mijenja, što sve mogu s njim nakon što se sušio nekoliko sati, pola dana, jedan, dva, tri ili više dana? U kojem je stanju najpogodniji za rezbarenje? Koje sve tehnike postoje? Kako ih mogu kombinirati? Što sve mogu s izvaljanim glinenim pločama? Kako ih sve mogu spojiti? Gdje su granice i kojih se osnovnih pravila moram čvrsto pridržavati? Kako postići da mi se izvaljane ploče ne iskrive u sušenju? Kako spriječiti pucanje? Kako popraviti pukotine? Sve se odnosilo isključivo na procese prije paljenja gline, jer nisam sama ni pekla ni glazirala radove niti sam išta znala o tome u tom periodu.

Istovremeno sam i išla na napredne radionice glinarenja srijedom kod Gorana (kod kojeg sam završila tečaj) kad god bi mi financije dopuštale. Bilo mi je drago što imam priliku ići na te radionice jer su mi pružale prostor u kojem mogu uživo naučiti nešto više od drugih: od učitelja koji mi pomaže i od drugih ljubiteljica gline koje su glinarile godinama. One su imale puno više iskustva i znanja, a istovremeno smo inspirirale jedne druge i dijelile mišljenja i savjete.

Bilo je više pitanja nego odgovora i to mi je bio najdraži i najuzbudljiviji dio. Jedva sam čekala doći kući iz vanjskog svijeta, upaliti muziku i sjediti za stolom satima i satima. Činilo se kao da svijetu oblikovanja gline nema kraja. Tako se osjećam i sada – oko šest godina kasnije, znam da ništa ne znam iako znam dovoljno da mogu izraditi ono što sam zamislila. Pretpostavljam da će tako biti zauvijek jer je bespuće keramičkog svijeta toliko raznoliko da svakog dana možemo naučiti nešto novo, ako se dovoljno interesiramo i istražujemo. Glina me uvukla u svoj svijet, trudila sam ju se upoznati i bilo je lako, prirodno i pomalo magično. Jednostavno - kao da tako treba biti. Bio je to tek prvi korak ka savladavanju vještine oblikovanja gline - svakim sam sljedećim korakom osvještavala dubinu svog neznanja i koračala polako i nesigurno dalje.

°°nastavak slijedi°°

Foto: privatna kolekcija (moja i Goranova - Go-go rukotvorine)