Glinkovo putovanje I

Prije oko šest godina upisala sam prvi tečaj oblikovanja gline u trajanju od par mjeseci. To sam iskustvo tada zamišljala kao opuštajući, kreativni bijeg od obaveza, ali da vam pravo kažem, nisam baš u njemu uživala. Nalazili smo se svaki tjedan po tri sata, a usto sam studirala i išla na treninge, trčala, volontirala i uskoro se i zaposlila u jednoj udruzi i muku mučila s organizacijom vremena (imam grozan unutarnji doživljaj i pojam o vremenu oduvijek :') )

Zašto mi tečaj nije bio užitak? Mislim da do tog tečaja nisam ni bila svjesna svojih perfekcionističkih tendencija i mislila sam da su svi ljudi takvi – kada nešto radiš onda to radiš kako treba i uneseš se u potpunosti ili nikako. Glina me tada upoznala s nekim dijelom mene kojeg nisam dotada bila svjesna, izazivala mi je frustraciju i nelagodu i tjerala me da se s tim suočim. Naravno, ne konstantno, bilo je i trenutaka zadovoljstva i užitka, ali u tom početnom upoznavanju s glinom u meni su prevladavali negativni osjećaji. Dijelom jer nisam ni bila svjesna što mi se događa, a dijelom jer nisam uopće znala za pojam stati, odmoriti i postojati u trenutku. (Ta borba još traje hehe)

Sjećam se još osnovne škole i satova likovne kulture – ne znam jesam li ikad nešto dovršila unutar blok sata i da nisam to morala odnijeti kući dovršiti. Bila sam spora, studiozna i pedantna, a ako nešto ne bih mogla postići to bi uglavnom završilo zgužvano ili rasparano u ljutnji. Taj proces se preslikavao na čitavu moju potragu za medijem izražavanja od najranijeg djetinjstva nadalje – crtanje, slikanje, drvarenje, razne craft i DIY tehnike. Tako je bilo i na ovom tečaju (osim uništavanja radova) – tri sata je bilo dovoljno za savladati novu lekciju ili dvije iz oblikovanja gline u strukturiranom okruženju. Ipak, bila sam i dalje spora i iako bih dovršila radove, nisam bila zadovoljna dok nisu bili do krajnosti zaglađeni i onakvi kakve sam ih zamislila.

Naravno da je to bilo iracionalno i nerealno – da nešto ispadne točno kako sam zamislila i „savršeno“, a prvi se put u životu susrećem s tim materijalom i nemam blage veze ništa o njemu, osim da je plastičan i mekan, stalno se suši i puca i čim ga takneš nešto se opet dogodi pa opet moraš popravljati! (poznato našim dragim radioničarkama <3)

Ne sjećam se točno kada, ali sjećam se samo da sam kroz sve te sate i sate maljanja s glinom i zbrčkane osjećaje u nekom trenutku ipak osjetila: „napokon sam našla svoj medij“.

Došao je tako kraj tečaja, imali smo dodjelu radova i pohvalnica i bila sam poprilično zadovoljna svojim radovima. Unatoč svim tim negativnim emocijama koje sam doživljavala kroz tečaj, valjda kada se uklonio pritisak, što vremenski, što onaj u mojoj glavi, nešto je sjelo na mjesto i osjetila sam da me glina zove dalje. Nastavila sam ići na radionice gline kada god bih stizala, a što je bilo još važnije (retrospektivno): nabavila sam osnovne alate, dvadeset i pet kila gline i počela oblikovati glinu sama kod kuće.

°°nastavak slijedi°°

Foto: privatna kolekcija (moja & Goranova - Go-Go rukotvorine)